Put srca

Stati

Došašće je vrijeme tišine. Ali mnogi ga ljudi doživljavaju grozničavim i bučnim. Jure po trgovinama da bi obavili svoju božićnu kupovinu. Pa ipak je potrebna tišina da bi Bog mogao doći k nama. Bez tišine mi nećemo opaziti Božji dolazak, prečut ćemo Njegovo kucanje na vratima svoga srca. Tišina bi mogla značiti: stati, zaustaviti se, ne biti u pokretu. Potrebno je dakle zaustaviti se da bi se smirilo. Moram prestati juriti uokolo. Moram se zaustaviti. Ako zastanem, zaustavim se, ja ću se susresti najprije sa samim sobom. Tada svoj nemir više neću moći premještati van. Zapazit ću ga u sebi. A do tišine dolazi samo onaj tko odoli svomu nemiru. Miran, tih znači i utišan, umiren, zapravo utažen. Majka taži žeđ svoga djeteta, smiruje dijete koje viče jer je gladno. Tako ja moram smiriti svoju dušu koja iznutra glasno viče. Kad više ne trčim uokolo vani, javit će se glad moga srca.

Moje će srce vikati, jer nije zadovoljeno, jer njegova glad i žeđ nisu utaženi. Ono tada treba hranu. I ja se moram majčinski prikloniti svomu srcu da bi me ostavilo na miru. No, mnogi se plaše upustiti se u bučno srce. Radije se od njega odvraćaju hitajući od jednoga mjesta do drugoga. Ali njihovo srce viče i dalje. Ono se ne da odbaciti. Ono treba naklonost. Ono hoće biti umireno.

"Samo je u Bogu mir, dušo moja" stoji u psalmu 62,2. Ovaj psalam pjevamo uvijek za vrijeme povečerja srijedom. Svaki put me dirne. Ja sam ne mogu smiriti svoje srce. Kad se priklonim nutarnjem kriku svoga srca, osjetim da gladuje za nečim sasvim drugim od onoga što mu ja mogu dati. Ono čezne za Bogom. Stvarno se smiruje jedino u Bogu. Priušti si u vrijeme došašća to vrijeme tišine i u njemu se zagledaj u Boga. I kad se u tišini najprije podigne nutarnja buka, jednostavno ju izdrži. Ostani stajati.

Stavi svoje srce koje viče pred Boga, da ga On smiri. Tišina će tada za tebe postati blagodat, ti ćeš svoju dušu tada kupati u šutnji. Ustrajat ćeš kod sebe. Moći ćeš uživati u tome da si jednostavno kode sebe i pred Bogom. U tišini nitko od tebe ne želi ništa. Ti možeš jednostavno biti ti.

Tišinu treba ne samo vrijeme došašća, nego i božićno vrijeme. Bog će u moje srce sići jedino onda kad se ono smiri. Rođenje Boga događa se u onome najintimnijem prostoru šutnje. Svojom šutnjom ja ne mogu prisiliti Boga da dođe k meni. Ali šutnja je pretpostavka da ću Boga u sebi zapaziti. U šutnji ja sam silazim u svoju vlastitu dubinu. A put u ovu dubinu vodi kroz noć moje tame, kroz noć moga straha i moje samoće. Tu napuštam svoje kraljevsko prijestolje, na kojemu stolujem siguran i s kojega upravljam i određujem život. Tu se priklanjam do dna svojoj duši. Jer Bog se samo tu može u meni roditi. Bog hoće u meni postati čovjekom samo u dubini moga srca, u dubini do koje više ne prodire buka površine.

Anselm Grün

Kad kažem došašće...

LJUBAV U ADVENTU

Advent je vrijeme povratka u budućnost. Povratak tamo odakle se čovjeka jedino može definirati. Iz točke gdje smo dovršeni. Gdje smo postigli i doputovali. "Naš život je skriven u Bogu, a očitovat će se kad on dođe." Vjernik je budućnik. Živi od onoga "onkraj", od transcendencije. Pomisli čega sve ne bi bilo bez te nade u sve što se ima zbiti: "Vjerujem u život vječni… Tvoj slavni dolazak iščekujemo". Istina, vjernik živi u sadašnjosti, ali od onog što mu daje budućnost. Živi na zemlji, ali mu je korijenje u nebu. Bez nade da će sunca i ujutro izići očajni bi lijegali. I baš zato što se nadamo mi znamo da će i najtamniji dan proći, ako smognemo snage dočekati jutro. Nada je sidro koje nas spašava u olujnim noćima. Nada je kad budni sanjamo realnost, u svijetu iluzija. Vjernik je stoga "čuđenje u svijetu" živi kao da je "pao s neba". Za njega stvarnost nije ovo što mu svijet nudi i nameće – za njega je iluzija da čovjek mora biti zvijer da bi opstao, dvoličan i gramziv da bi živio. On živi sanjajući evanđelje. Koraca svijetom a misli na Kraljevstvo Božje. U tami širi svijetlo. Na zemlji stvara nebo. Ta ovaj život vrijedi ne onoliko koliko je u njem zemlje, već koliko je u njem neba.

Mi živimo od onoga čemu se nadamo. U mjeri koliko našu sadašnjost prožima ono čemu idemo ususret, sadašnjost nam je kvalitetna. Živimo u vjeri, a ne u gledanju. Gledanje to je ljubav. Vjera je slutnja o susretu u kom ćemo Ljubav gledati oči u oči. A ono što nas tom susretu nosi je nada. "Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo." Ona je predokus ljubavi.

Ljubav kao temeljna vrednota je takva da se ima samo idući joj ususret. Susrećemo je u mjeri u kolikoj joj se nadamo.

Advent je vrijeme ižednjivanja i izgladnjivanja. Rast u čežnji i nadi. Jer čar i snaga susreta je dubini nade. Čekanje pripravljati srce; oblikuju u njem "negativ", "kalup" na koji će ljubav stati. Čekanje je izgradnja jaslica u kojima se Isus ima roditi.

Pitamo li se kako čekati, naučimo to od Zakeja koji ga čeka na smokvi, ili od Bartimej1a koji ga čeka pored puta. Čekajmo ga bdijući. "Budni budite!" kaže evanđelje. Ili "Gregorate!", ako ćete grčki. "Vigilate!", na latinski. Odatle imena: Gregorije, Vigilije, Budimir, Butko. Advent je poziv da postanemo Grguri, Vigiliji, Budimiri.

Pitamo li se s kolikom ga željom čekati, naučimo to iz priče o učeniku koji s takvim pitanjem stao pred učitelja. Ovaj ga je odveo do rijeke, zagnjurio ga u vodu i držao dok se ovaj skoro ugušio. A onda ga upitao za čim je pod vodom najžarče čeznuo? "Za zrakom." "Tolikom željom Boga trebaš čekati!" To upravo kaže i Biblija: "Više no zoru straža noćna, nek Izrael čeka Gospodina." "Ko košuta što žudi za izvorima vode, ko pustinja što žeđa za oblacima kiše i duša moja čezne za tobom o moj Bože." Živi žareći živom žeravicom želje.

Pitamo li se kako uvijek bdjeti i moliti? Naučimo to od Augustina, koji kaže: "Ako ne želiš prestati moliti, ti ne prestani čeznuti. Kad prestaneš čeznuti, prestat ćeš ljubiti."

p. Luka Rađa, SI

Ne odustaj

Održi nadu. Vjerovao ili ne - bez hrane možeš poživjeti i do 70 dana. Bez vode -oko tjedan dana. Bez zraka možeš do 6 minuta.

A sad-ono bez čega ne možeš živjeti: nada!

Nada je čvrsto vjerovanje da će biti bolje. Ona je razlog da ne odustanemo, čak ni onda kad naš život izgleda izgubljen. Prorok Jeremija ( Stari zavjet, biblija) je znao tajnu: "Blagoslovljen čovjek koji vjeruje Gospodinu i čije pouzdanje je Gospodin". Bog, stvoritelj svemira, koji je nazočan pri svim tvojim problemima, može ti namijeniti sigurnu budućnost. Osoba koja se nikad nije pouzdala u Isusa Krista mogla bi život smatrati besmislenim i beznadnim. Ima i pravo jer bez Krista si "bez nade i bez Boga na svijetu" (Efežanima 2,12). Ipak, Isus Krist ti nudi ono što ti sam nikad ne bi uspio dosegnuti i ono što ti nitko ne može oteti:

- Ljubav, koja nije utemeljena na tvojim osjećajima ili zaslugama, nego na beskonačnoj pomoći milosrdnog Boga. "Bog je ljubav prema nama iskazao u tome što je Krist umro za nas dok smo još bili grešnici" (Rimljanima 5:8)

- Slobodu , spoznati Boga i radovati mu se jer je Krist uzeo na sebe kaznu za naše propuste i grijehe. (1. Petrova 3:18)

- Prijateljstvo koje nikad ne razočarava, nikad ne prestaje jer je Isus obećao: "Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!" (Hebrejima 13:5b)

- Smisao života; jer Bog nas je stvorio da slijedimo Krista i to je ono što našem životu daje pravo značenje i stvarni smisao.

- Postojanu budućnost, čvrsto utemeljenu na Kristovu proroštvu: "Vratit ću se i uzeti vas k sebi, da i vi budete tamo gdje sam ja".

- Vječnu domovinu - mjesto gdje nestaju sve zemaljske tuge i tragedije - sebičnost, mržnja, besmisao, smrt. "I otrt će svaku suzu s vašeg lica i smrti više neće biti ,ni žalosti, ni jauka, ni boli-jer prvo je prošlo". (Otkrivenje 21:4)

Možeš biti siguran da na pravi način vjeruješ u Boga ako učiniš slijedeće korake:

1. Spoznaj svoje grijehe i da te oni udaljuju od Boga: "...jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave" (Rimljanima 3:23)

2. Prihvati da te Bog voli i da je Isus za tvoje grijehe umro na križu: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje, već da ima život vječni." (Ivan 3:16)

Prihvati Isusa Krista vjerom: "...da, ako priznaješ Isusa svojim ustima kao Gospodina i u svom srcu povjeruješ da Ga je Bog uskrsnuo od mrtvih-bit ćeš spašen".

Na taj način npr. možeš razgovarati s Bogom, tj. moliti: "Gospodine, hvala Ti što si poslao svog Sina da umre za mene. Bez Njega bih uistinu bio zauvijek izgubljen i daleko od Tebe. Molim Te dođi u moj život i budi moj Spasitelj."



Edmund

BITI OSJETLJIV

Biti osjetljiv umijeće je malih stvari. Ne velike žrtve, ne kolosalne sheme, ne herojske odluke. Samo male pažnje, pojedinost prožeta ljubavlju, zgodna riječ. Jedan pogled, posjet, dodir. Umijeće da nam drugi nedostaju i dati im to do znanja kad se vrate.

I kako vozite? Način kako netko vozi auto može pružiti uvid koliko je netko osjetljiv ili koliko mu osjetljivosti manjka.

Ovdje se ne radi samo o sigurnosti na cesti ili strahu od policije, nego o uljuđenosti, uslužnosti, osjetljivosti, o jednostavnom priznanju da na cesti postoje i druga ljudska bića čiji je život isto toliko dragocjen koliko i moj. Način kako se vozač ponaša prema drugim autima na cesti test je i simbol načina kako se u svom životu ponaša prema drugim ljudima. Može se ne osvrtati na činjenicu da oni postoje (čini se da se neki vozači tako i ponašaju), može biti agresivan prema njima, može se utrkivati s njima, jedva ih može podnositi. Vozač rokše koji ignorira ostale u prometu figura je i slika neosjetljiva čovjeka u skupini. Smrtna opasnost na tri kotača.

Gledate li u lice? To je velik doprinos osjetljivosti u dijalogu. Gledati u lice, osjetiti raspoloženje, čitati osjećaje, otkriti poruke koje se ne izriču riječima. Oči, čelo, bore, smiješak. Ruke i noge, dah i glas. Sve to govori prije negoli dijalog i započne. I to je pravi dijalog, samo ako znamo sve to pročitati i protumačiti. To je osjetljivost. Umijeće slušanja. Čuti čitavu osobu. Zatim, slušati čitavom (svojom) osobom, ne samo ušima, ne samo kimanjem glavom, što označuje pristanak, dok zapravo ne pratim što se govori; nego slušati ušima, pameću, mozgom, živcima, dušom i tijelom. Uočiti što je rečeno, razumjeti, prihvatiti, ne iskriviti, ne ispitivati, ne suditi, ne pokvariti, nego poštivati, izraziti dobrodošlicu, zapamtiti.

Slušati je vrlo teško umijeće, a biti osjetljiv je škola slušanja. Bez osjetljivosti nema pravoga dijaloga. Mi čujemo jedno, a razumijemo drugo, čujemo što se govori, a razumijemo ono što želimo čuti. Igramo se igre slušanja. Posljedica je potpuna zbrka.

Carlos. G. Valles

Šahovska ploča života

Ponekad nas zemljake zamišljam poput šahovskih figurica, svakog sa svojom ulogom...
Promatrajući, nailazim na dva topa koji krase šahovsku ploču od kojih svaki čuva krajeve, simbolično igraju ulogu naših roditelja, izgledom su poput utvrđene kule, a djelovanjem nalik ograničenošću… Ipak 'oni' ne mogu zadirati dijagonalno. Kažu da je top vrlo moćna figurica jer prijeti protivnikovim pješacima i zagrađuje neprijateljskog kralja. Baš poput zaštitničke majke koja svojim okom pokriva naše promašaje i polaže ogradu vlastitim rukama nad moćnim neprijateljem koji kroči našim životom. Kontrolira svako polje u igri života i isto tako najbolje percipira i brani pješaka, mene koji napreduje od starta ka cilju… Nađe se tu pokoji lovac, prijateljski raspoložen, kojem je katkada dozvoljena ona dijagonala gdje roditeljska noga ne kroči… iliti skakača koji ulijetaju u život, svojedobno preskakajući pješake, ostavljajući tragove. Za svakoga je obilježeno polje koje nekad zna biti posuto trnjem. Jednom budemo nemoćni ili igramo manju ulogu.
Niti uloga skakača nam nije nepoznanica, darujemo nešto od sebe, ostavimo mrlje djela i povlačimo se u svoja polja. Katkada u prolazu načujem ponosan odaziv 'skromnog' pješaka na ime 'kraljice'. Ipak ona igra najvažniju ulogu na ploči, jer previše je vrijedna da bi se mijenjala s bilo kojom figurom. U igri ovozemaljskog života, jedna je vrijedna odazvati se tim imenom, majka nad svim majkama, vrijedna prijestolja… Marija. Njezin kralj, Gospodin koji je sastavio šahovsku ploču i koji odlučuje kada će partija na ovoj zemlji za svakoga od nas biti okončana ujedno je jedini ovlašten igrač.
Vladar svih vladara, Krist, koji je nepogrješiv u potezu za svakoga od nas… i tako On nas miče sa šahovske ploče života ili nas postavlja za prijestolje, ili nam pak utka ono malo mudrosti kako bi s malo koraka pobijedili poput obična pješaka… u suprotnom, s mnogo muke doći do cilja... stvoreni svijetli, svojom voljom potamnili… ratujemo i uništavamo svoju subraću, gazimo tuđim poljima i ne dozvoljavamo drugoj strani svoje teritorije. Dočekujemo pješaka kako bi ga nadmudrili i pobijedili, postavili zastavicu pobjede na proširene granice… iz dana u dan, pomičemo ljude sa šahovske ploče i ne damo blizini braće svojim kvadratima u kojim djelujemo… uprti ludim uvjerenjem pravde koja je na strani našeg mišljenja, deklarirana prema našem uvjerenju, svojeglavo putujemo putima kraljevstva… tražimo pravde za onaj mali komadić vlasništva i ubijamo strategijom pomicanja igrača, osudama, koji imaju jednako pravo zaigrati.
Bože, daj mi snage, baš poput onoga skromna pješaka znati kako vlastitim snagama u poniznosti mogu doći do cilja kojeg mi postavljaš, u znanju da si ti jedini igrač koji mnome može upraviti i upisati još koju partiju pobjede u ovoj igri života. Daj mi snage da glasno zaživim- 'ŠAH MAT' i dovršavam izazove koje su prijetnja mom životu…

Božja tišina

Stara norveška legenda govori o čovjeku po imenu Haakon, koji je uvijek molio i razmatrao lik raspetog Krista. Raspelo pred kojim je molio bilo je vrlo staro i ljudi su pred njega dolazili moliti s mnogo vjere, a mnogi su Krista molili za čudo.
Jednog dana Haakon, pustinjak, želio je Isusa zamoliti za uslugu. Potaknut osjećajem velikodušnosti, dobrote i ljubavi kleknuo je pred raspelo i rekao:

"Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto. Želim...postati Ti na križu."
I netremice uperivši oči u Njega, očekivao je odgovor.
Tada je Gospodin otvorio svoja usta i progovorio. Njegove riječi dolazile su s nebesa, poput šapta, ali i kao upozorenje:
"Moj vjerni slugo, ispunit ću ti želju, ali samo pod jednim uvjetom" "Kojim, Gospodine? Je li to nešto teško? Spreman sam ga ispuniti uz tvoju pomoć, Gospodine!" odgovorio je stari pustinjak.
"Slušaj me dobro: Što god da se dogodilo i bez obzira što vidio, uvijek moraš ostati u šutnji."
Haakon je odgovorio: "Obećajem ti to, moj Gospodine!" I onda su zamijenili mjesta. Nitko nije ništa primijetio, nitko nije prepoznao pustinjaka čavlima prikovanog na križu.
I dugo vremena on se držao dogovora i nikada nije nikome progovorio ni riječi. Ali jednoga dana došao je BOGATAŠ, i nakon molitve zaboravio pod križem svoj novčanik.
Haakon je to vidio i ostao tiho.
Nije progovorio ni kada je nakon dva sata došao siromah, pronašao bogatašev novčanik i zadržao ga.
Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.
U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga, pomislio je da ga je mladić uzeo.
Bogataš je bijesno povikao na mladića: "Vrati mi novčanik koji si mi ukrao!"
Mladić je u čudu odgovorio: "Ja nisam ukrao nikakav novčanik!".
Bogataš je odvratio: "Još i lažeš, odmah da si ga vratio!".
Mladić je ponavljao: "Kažem ti, ni od koga nisam uzeo ni torbu ni novčanik" Tada ga je bogataš počeo bjesomučno udarati.
U tom trenutku odjeknuo je snažan glas: "Prestanite!"
Bogataš je pogledao u vis i vidio lik koji mu je progovorio. Bio je to Haakon koji nije mogao odšutjeti, nego se javio sa križa, u obranu mladića i koreći bogataša zbog lažne optužbe. Bogataš je zapanjen odmah otišao, a ubrzo je otišao i mladić u žurbi zbog putovanja. Kad pod križem više nije bilo nikoga, pristupio je Krist Svom sluzi i rekao mu:
"Siđi s križa, nisi dostojan da zauzimaš moje mjesto. Nisi ispunio obećanje i nisi zadržao tišinu. "
"Gospodine", reče Haakon, "kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?".
Isus je ponovno bio na svom starom mjestu na križu, a pustinjak je stajao u podnožju križa.
Tada Gospodin nastavi govoriti: "Ti nisi znao da je za bogataša bilo dobro da izgubi svoj novčanik, jer je u njemu bio novac uz pomoć kojeg je namjeravao bludno griješiti s mladom djevicom. Siromah je, naprotiv, dobro učinio zadržavši novac jer je živio u krajnjoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi bio otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, poginuo je prije nekoliko minuta u brodolomu. Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim".
To rekavši, Gospodin ponovno zašuti.

Mi se često pitamo:"Zašto Bog ne odgovara na naše molitve... Zašto Bog šuti?"
Mnogi od nas bi željeli da nam On odgovara u skladu s našim željama i maštanjima ...ali Božji put je drukčiji.
On poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Bog nam odgovara i u tišini... a mi moramo biti spremni da Ga slušamo i čekamo Njegov odgovor.

NIJE LI GORJELO SRCE U NAMA?!

Kako je lijepo živjeti s ljudima čije srce gori! ”Zapaljeni” ljudi imaju ideje, želje, planove, snagu da ostvare ono što sanjaju u svom životu.
Oni imaju tople oči i sućutno srce za nevolju koju vide i kojoj žele pružiti nešto od topline svoga srca.
Po njima svijet i danas može biti lijepo mjesto, toplo gnijezdo u kojem i mladi ptići ljudskog roda mogu sigurno rasti i učiti letjeti. Kako do zapaljenog srca doći danas? Čini mi se da se Isus od dana svoga uskrsnuća nije promijenio, ali bismo mi mogli od dvojice učenika štogod naučiti. Bili su umorni od razočaranja, tužni, sami.
A onda im se pridružio čovjek.
Čovjek. Običan, nepoznat, stran.
Bio je pun života, pun pitanja, ali i odgovora.
Njegov je život zapalio srca tužnih i razočaranih učenika koji nisu više znali što bi počeli sa svojim životom.
Kako je dobro što i danas Isus želi doći do onih koji ga trebaju, pa im postavlja životna pitanja, a srca užiže mudrošću koja ulazi u dušu skoro neprimjetno.
Kako je dobro što i danas u Crkvi ima onih koje On poziva da to svoje zapaljeno srce slijede cijelim životom, da mu se prepuste da ih ono vodi.
A srce, od Uskrsloga zapaljeno, vraća se uvijek iznova braći koja su tužna i zaplašena, nosi im svjetlo i radost koju je u susretu sa Uskrslim upilo u sebe.
Uskrsli se od dana uskrsnuća nije promijenio. Jednako dolazi, nudi svoja pitanja, odgovore, svoju prisutnost.
A umornih i razočaranih nije ništa manje nego u Njegovo vrijeme.
Plamen Isusove ljubavi čezne da zapali srca, da od njih učini luči koje će svijetliti braći i sestrama.
Vrijeme je da otvorimo oči srca, da ga prepoznamo dok s nama lomi kruh našeg svagdanjeg života i da svoja srca prepustimo plamenu njegove ljubavi.
Kako je lijepo živjeti s onima čije srce gori!
Osjećam li u sebi toplinu i milinu Njegove Riječi i želju da ga donesem drugima?
Vjerujem da i danas Isus dolazi i zove.
Kako mu ja mogu odgovoriti?

s. Martina Koprivnjak, Zagreb

Drvo križa

"I čovječje je tijelo križ.
Otvori samo ruke da ga vidiš.
A na tom križu raspet je Bog.
Na tom križu Bog grli čovjeka.
Na tom križu čovjeku je grliti čovjeka."
Sve je u drvu tvoga križa urezano.

Život - i tvoj i moj.

Prvi plač i koraci.
Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubavi.
Patnja i umor.
Trud svagdašnji.
Zahvalnost i nada.
Posrtanje i padanje.
Hod zauvijek.
Svjetlost.
Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.

Život - i tvoj i moj.

Sve je u drvu tvojega križa urezano.
Bez njega svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore, uzalud se vraćaju pučini sunca
Bez njega na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega kako čovjek da dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvu tvoga križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije ocrtavaju očima onih koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojemu križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljivim očima i srcima mnogih.
I tvoj će balgoslov bdjeti nad njima.
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvu tvojega križa urezano.

Jer tvoj križ ne mjeri.
Tvoj križ ljubi.

Stjepan Lice

Neizbježnost križa

Križ je realnost u svakome ljudskom životu.
Ali sve manje ljudi izlazi s njime na kraj.
Više ga ne prihvaćaju, ne mogu ga podnijeti.

A ipak, izbora nemaš.

Ili ćeš nositi svoj križ, ili će te križ satrti.
A nosit ćeš ga moći jedino ako naučiš shvaćati smisao i zadaću križa.

Križ će te vratiti natrag k tvojoj istini, k onoj pravoj mjeri siromašna, slaba, ranjiva, malena ljudskoga djeteta.

Križ je kao antena preko koje ti Bog šalje svoju poruku.
Pogledaj na križ Velikoga petka.
On te neće osloboditi tvoga trpljenja, ali će te otkupiti od besmislenosti trpljenja.

Pobrini se dobro za svoje tijelo, ali se prije svega pobrini za svoje srce i svoj duh.

Phil Bosmans

Razmišljanje o ispovijedi

Sve je počelo kad je moja četrverogodišnja curica Ivančica iz ljutnje rekla kako me ne voli. Mene je to jako rastužilo i Ivančica je to vidjela i osjetila ali nije rekla oprosti. Neko vrijeme durila se i šutjela, nije se željela igrati i bila na rubu plača.

Ima li ovo ikakve veze sa Ispovjedi?

Pa ja mislim da ima. Mi vjernici bi se tako trebali osjećati kada sagledamo naše grijehe kojima smo uvrijedili Boga, koji je poslao svoga jedinog sina da se mi svi možemo spasiti dok smo još bili grešnici. Mi bi se morali tako loše osjećati, i osjećamo se znali mi to ili ne znali. Naše nezadovoljstvo potiče odatle što je naš odnos s Bogom kroz naš grijeh narušen.

Kada moja mala Ivančica kaže hajdemo se pomiriti i kada se čvrsto zagrlimo te se tako pomirimo, tako ja zamišljam pravi sakrament ISPOVJEDI !

Kad bi mi takvog srca stali pred Gospodina puni tuge i bola za naše grijehe doživjeli bi toliko oslobođenje kao Ivančica. Zato izlijmo svoje srce Bogu i dozvolimo mu da nam oprosti, bit ćemo opet slobodni. To je sakrament ispovjedi ili pomirenja. A nije nabrajanje grijeha kao što sami obično činimo.

Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?

U našem životu postoje trenutci ispunjeni utjehom, trenutci unutarnjeg mira što najljepši su darovi Božji, trenuci kad nam Njegova ljubav dopire do onih dubina duše koje su jedino Njemu dostupne. A onda ti trenutci prođu i više nemamo ni utjehe ni unutarnjeg mira. Možda ih je otjerala naša bezumnost, uništila naša sebičnost. No to nisu jedini razlozi. Katkad i On hoće da neko vrijeme boravimo u tami ne bismo li kasnije bolje prihvatili veće i snažnije svjetlo. Naša se vjera stavlja na kušnju i pročišćava kako bi samo njegova ljubav i nijedna druga ispunila našu prazninu. A ta praznina, kad Boga nema u našem životu, ili kad se tako čini, strašna je bol. Taj osjećaj da nas je Bog napustio jest bol koja nas najviše raspinje; to je kraj nade, put u očaj, u ništavilo. U takvim trenucima čini se besmislenim govoriti o Božjoj ljubavi prema nama. Jer to nam samo povećava bol. Ako znamo da je Bog s nama, mnogo toga možemo podnijeti, jer bol i patnja će proći, a radost i mir se vratiti. Ali ako Bog nije prisutan ili ako osjećamo da smo odbijeni... to je strašan teret, prevelik da bi ga podnio čovjekov duh. Preostaje nam samo molitva: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Ps 22, 1).

U tom je trenu molitva iz psalma bila molitva Kristova, a u njoj se govori o beznadnom doživljaju napuštenosti, što je za njega bila najveća patnja. Kako je on koji je Bog mogao imati takav osjećaj napuštenosti i praznine, to mi ne znamo. Možemo o tome samo razmišljati u tihoj molitvi. A ako budemo pozvani da i mi proživimo to isto, i ako nam se od misli i riječi poveća bol i još više smete duh, onda ćemo svakako biti u jedinstvu s njim. Trenutak njegove i trenutak naše najveće tame, jedna je tama. Tu tamu osvjetljava njegovo svjetlo, ne naše, ali je dano nama da bude naš mir.

iz knjige B. Hume-a: Hodočasnik

Psalam 139

Gospode, proničeš me i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem, namisao moju izdaleka prozireš.
Moju stazu i lijeganje moje ispituješ i svi moji putovi tebi su znani.
Riječ mi još nije na jeziku,kad gle, Gospode, svu ju znadeš.
Straga i sprijeda ti me obuhvaćaš i ruku svoju stavljaš na mene.
Ta spoznaja odveć mi je čudesna, previsoka dokučiti ju ne mogu.

Kamo da odem od Duha tvojega i kamo da od lica tvojega pobjegnem?
Ako se popnem na nebo, ti si ondje; ako u Šeolu prostrem, evo tebe.
Uzmem li krila zorina, nastanim li se nakraj mora,
i ondje bi me ruka tvoja vodila, i držala me desnica tvoja.
Reknem li: "Zacijelo će me tmina zastrti i noć biti svjetlo oko mene!",
ni tmina me neće od tebe zakriti, i noć će kao dan sjati;
kako tmina, tako i svjetlo.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u utrobi majke moje.
Hvalit ću te što sam strahovito čudesno sazdan;
čudesna su djela tvoja i duša moja dobro to zna
Kosti moje od tebe ne bijahu skrivene dok sam stvaran u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
Zametak moj već gledahu oči tvoje i u knjizi tvojoj svi ovi udovi bijahu zapisani; dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Ali za mene, Bože, kako su dragocjene namisli tvoje,
kako im je veliki broj!

Da ih brojim, više ih je nego pijeska; kad se probudim još uvijek sam s tobom.

Kad bi Bože, ubio opakog! Zato, ljudi krvožedni, odstupite od mene!
Jer podmuklo govore o tebi, dušmani tvoji uzimaju ime tvoje uzalud.
Zar da ne mrzim one koji tebe mrze, Gospode, i da se ne gnušam na one koji se dižu na te?
Ja ih mrzim mržnjom savršenom, postali su moji neprijatelji.
Pronikni me, Bože, i upoznaj mi srce, ispitaj me i upoznaj misli moje:
i vidi ima li u meni kakva zla puta, i povedi me putem vječnim!

Tko još treba Spasitelja?

Došašće je vrijeme kad čovječanstvo iščekuje svog Spasitelja. ima doći Onaj koji će čovjeka spasiti od grijeha.
ali, ako čovjek živi u uvjerenju da u njegovom životu grijeh uopće ne postoji, od čega onda on očekuje spas? i zašto bi onda on uopće čekao nekakvog Spasitelja? za takvog čovjeka iščekivanje "Onoga koji ima doći" je besmisleno, pa prema tome i nepotrebno.
pa ko onda čeka malog Isusa? kome je On uopće važan?

Isusa čekaju oni koji su spremni reći "Isuse, oprosti", oni koji znaju reći "oprosti brate" i "oprosti sestro". čekaju ga oni koji su svjesni da su grešnici, ali grešnici koji se zbog svog grijeha ne zatvaraju u sebe, nego podižu svoje oči i svoje ruke prema Onome koji ih jedini može spasiti.
na kraju... Božić, blagdan dolaska Gospodnjeg, najviše iščekuju oni koji su bili na dnu; oni koji su osjetili patnju, tjeskobu i nevolju života, koji su doživjeli "smrt". oni najbolje znaju što znači "nanovo se roditi", oni najbolje znaju što znači biti Otkupljen, što znači biti Spašen...
i jedino ono vam može i želi pomoći da ostvarite svaki vaš san.

Što bi Isus htio za rođendan?

Baš i ne mislimo o tome, zar ne?! Advent je pred vratima, vrijeme u kojem ne samo da simbolično iščekujem Kristov dolazak, već i vrijeme u kojem smo pozvani preispitati svoj život, svoje stavove, snove, čežnje, svoju svrhu, svoj poziv.

Ovih dana moji prijatelji su odlučili odvojiti vikend i promisliti o savršenom poklonu. Oni kažu da je advent vrijeme potrage za savršenim poklonom. Zaintrigiralo me to. Nisam to shvatila kao da tragaju za poklonom kojeg će kupiti, već da je to vise egzistencijalno pitanje, pitanje smisla života. Ako si kršćanin, što bi tvoj "savršeni poklon" Isusu za ovaj Božić mogao biti? Ako nisi kršćanin, imaš li hrabrosti pozabaviti se pitanjem tko je bio taj Isus i zašto toliko ljudi diljem svijeta slave njegov rođendan? Ja bih htjela razmisliti što bih mu mogla darovati. Nekako mi se čini da štogod da odaberem, ništa neće biti dovoljno kao zahvala za Njegovu ljubav. Čak ni cijeli život darovan Njemu ne bi bio dovoljan. Ipak, On poznaje naše srce i naše namjere, te vjerujem da će biti zahvalan na onomu sto na kraju odaberemo. Naravno, ne mogu zamisliti da ćemo znati što je taj savršeni dar, ako ga ne (po)tražimo.

Hoćeš li mi se pridružiti u potrazi? Na kraju, možda se i iznenadimo s tim što nađemo. Nekako je to baš uzbuđujuće! Neka nas ovaj advent odvede do vrata koja će se otvoriti kada pokucamo i pokazati nam taj savršeni dar, koji će biti tako dragocjen da će namamiti osmijeh na lice Isusa, našeg Boga!

Iva Beranek

Smrt – prelazak u novi život

Još i stari Grčki filozofi a napose epikurejci govorili su da je strah neznanje tj. da spoznajom čovjek prevladava strah. Slično se može reći i za pitanja o smrti, a to ne isključuje i kršćansko gledanje na smrt.
Svaki čovjek je putnik na ovoj zemlji. Rođen je iz Božje ljubavi. Bog pri začeću budi dušu na život a roditelji daju samo onaj materijalan dio. Kada roditelji začnu dijete ne zna se kakva će se ličnost roditi. Znamo otprilike kakav će biti genetski materijal ali ne i koja osoba će se probuditi. Stvoreni, rođeni, svaki čovjek, ima svoju zadaću koju treba izvršiti. Ali, čovjek nikako ne pripada svijetu, on jest u svijetu, ali je Božje stvorenje i stvoreno za vječnu sreću...

Na kraju zemaljskog puta ono što je neminovno jeste smrt. Mnogi smrt gledaju kao konačnu, kraj poslije kojeg nema ništa... Smrt se još gleda i kao početak nekog drugog života (ne vječnosti) nego reinkarnaciju u kojoj se duša utelovljuje u neku drugu osobu, životinju,... No, to nije kršćanski pogled.
Za kršćanina svaka smrt je novi početak. Već sa svakodnevnim mrtvljenjem: smrt požudi, smrt oholosti, smrt grijehu uopćte.. kršćanin može iskusiti i onu konačnu smrt. No, konačna smrt je povratak u Očevu kuću gdje je Isus otišao ispred nas da nam pripravi stan. To je zbilja početak nečeg novog, početak koji će vječno trajati, početak koji traje kroz vječnost, početak kojeg je Isus obećao.
Osim toga, ovaj početak zavisi i o svakom pojedincu, želi li biti vjeran Isusu ili ne. Ali isto tako, na tom početku susrešće se čovjek koji je grešan i Bog koji je ljubav i milosrđe. Ana, KNI

Kruh naš

Kad kažemo KRUH NAŠ SVAGDANJI, mislimo na sve što nam treba da bismo živjeli u miru.
Kruh je mir. Molimo za mir pod Tvojim okriljem, za mir u Tvojoj brižnoj ruci.
Mir je moći jesti mjesto gladovati, moći piti mjesto žeđati, grijati se mjesto zepsti.
Imati zaklon u kući, moći raditi to je mir, to je kruh svagdanji.

Kruh i mir je imati čovjeka kojemu se možeš povjeriti, ne strahovati od osame, od svađe i mržnje, od ratnih užasa...
Sve je to kruh svagdašnji - za nj ti zahvaljujemo svaki dan.

I riječ brata čovjeka svagdanji je kruh od kojeg živimo.
Ne možemo živjeti ako ne dopire do nas riječ koju nam izgovara drugi.
Povjerenje mora biti u toj riječi upute, jasnoće i prijateljstva.
Nema mira gdje ljudi ne razgovaraju. Riječ je kruh. Bezbroj ljudi gladuje za svagdanjom riječi.

Gospodine, Ti si rekao: "Ja sam živi kruh koji je s neba sišao!"
Ti nisi htio previti kruh od kamenja.
Tvoja riječ je za mene kruh.
Ali ovaj kruh iz zemlje dolazi od Tebe.
Otkad čovjek na zemlji živi, ti ga hraniš.
Hvala ti za kruh zemaljski i za kruh koji s neba silazi.

Dragi Oče nebeski, daj nam danas naš svagdašnji kruh da ne izgladnimo.
Ti si nam zapovijedio da tako molimo.
Daj nam mašte, dragi nebeski Oče, da nam padne na pamet prava riječ, jer je i ona kruh za druge.
Daj da budemo kruh svagdanji za ljude koji bez naše riječi ne mogu živjeti.
Daj im kruh svagdanji iz naših usta - da mi budemo kruh za gladne u svijetu: za one daleko koji gladuju kruha i za one blizu koji gladuju riječi.

I nauči nas zahvaljivati.
Jer sve veliko i lijepo dolazi od tebe, a mi često zaboravljamo za toliku tvoju i ljudsku dobrotu.

Hvala, Gospodine, za sve!

"Anđeo čuvar" ili "Stvari nisu takve kakve na prvi pogled izgledaju"

Dva putujuća anđela zaustaviše se kod obitelji bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Obitelj bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste.
Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:

" Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju."

Slijedeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću. Tu su ih dočekali ljubazan domaćin i njegova žena, koji su s njima podijelili svoju večeru i nakon toga ih pozvali da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro naspavaju i odmore. Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama. Njihova jedina krava, čije mlijeko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je na njivi mrtva.
Mlađi anđeo je bio istinski bijesan i pitao starijeg, kako je mogao to dopustiti. "Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao i popravio rupu u njegovom zidu. Drugi domaćin ima vrlo malo, a ipak nas je ljubazno primio, nahranio i čak dopustio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine."
Drugi anđeo je opet odgovorio:

" Stvari nisu uvijek takve, kako na prvi pogled izgledaju."
i doda: "Kada smo bili u hladnom podrumu, primjetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan podijeliti svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu tako da nikad više ne pronađe to zlato.
Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje".

"Stvari nisu takve, kakve na prvi pogled izgledaju."

Ponekad se dogodi upravo to; kada se stvari ne odvijaju tako, kao što bi morale. Jedino je potrebno vjerovati u to, da je svaki takav događaj tvoja prednost.
Vremenom ćeš saznati...

ŽELIM TI UVIJEK IZNOVA JESEN...

Želim ti uvijek iznova jesen da ponovno shvatiš koliko je život velik i raznolik. Nalik igri, ozbiljnoj a istovremeno vedroj, nikada jednostranoj jer u sebi sjedinjuje sve suprotnosti. Rast, cvjetanje i propadanje spadaju ne samo u ritam prirode, nego prožimaju i vrijeme našega vlastitoga života. Pokazuju nam koliko smo smrtni ljudi i kako ne možemo sve postići.

Ujesen postoje različite promjene, ali i tihi trenutci. Oboje je važno da bi u naš život ušlo više sklada a mi otkrili njegovu puninu. Gdje se nešto mijenja, tu magla pripada isto kao i jasan, sjajni pogled u daljinu.

Jesen je vrijeme zahvalnosti. Prividne, po sebi razumljive stvari kao hrana i stan, susreti s drugim ljudima, dar su koji ne dugujemo svojim vlastitim nastojanjima i naporima. Tko je zahvalan, može prihvatiti prošlost, radovati se sadašnjosti i doći na nove ideje za budućnost. Promatraš li život kao dar, shvatit ćeš kako je vrijeme dragocjeno i koliko nam prilika daje svaki novi dan.

Želim ti uvijek iznova strpljivost da doživiš bogatu jesen, koja će te nadariti i iznenaditi svojim obiljem. Nađi jednostavno vremena za to i budi strpljiv, i u tvom životu će, često posve skrovito, rasti i dozrijevati mnogo toga. Ne možeš sve sam proizvesti. Dadneš li stvarima i ljudima vremena da se razviju, bit ćeš nagrađeni nečuveno bogatom žetvom.

Hrabrost je očitovati sebe takvim kakav si u stvarnosti. Prečesto se skrivamo iza maske jer ne želimo da drugi primijete kako se stvarno osjećamo. Pustimo li da sve predodžbe kakvi bismo trebali biti otpadnu kao uvelo lišće, osjetit ćemo kako nas to može olakšati i dati nam novu snagu.

Svatko od nas je jedinstven i neponovljiv, svojom pojavom, svojim licem, načinom kako hoda i kako se kreće, kako govori i kako nekoga gleda. Svatko ima nešto nezamjenjiva i zato je dragocjen. Ne treba se dakle ni pred kim niti iza bilo čega skrivati.

Želim ti prijateljstva i kontakte s ljudima koji ti daju sigurnost i zaštićenost, i uvijek iznova snagu da budeš potpuno ti. Takvi odnosi daju ti toplinu i novi dah, ali i da osjetiš odmak - daljinu i blizinu.

Phil Bosmans

O ljubavi

"Sagradila sam tako predivne dvorce u oblacima,
da se na zemlji zadovoljavam sa ruševinama..."

Tko voli taj moli!
Ljubav je molitva.

Ljubav u sebi nosi vapaj Bogu da bude uslišana, tj. prihvaćena i uzvraćena.
Sveti Augustin kog je, ne tek molitva, već ljubav i suze majčine Bogu privele, piše:

"Ako ne želiš prestati moliti, ti ne prestani željeti. Neprestana tvoja želja, to je tvoj neprestan glas. Zašutjet ćeš ako prestaneš ljubiti."

Vidiš, sama činjenica da nekog voliš daje ti pravo uzdati se da će i osoba koju voliš tebe zavoljeti. Dobro da si bogobojazna, ipak nemoj pretjerivati, jer - zar si ti u sebi probudila želju da voliš, i zar si planirala da ti se dogodi upravo prema toj osobi, zar ti možeš ne željeti ono što želiš, zar možeš ne voljeti kog voliš, zar si zavoljela jer si spoznala da je ta ljubav moguća...?
Nisi ti odabrala ljubav, ona je tebe odabrala. Naš dragi, ali i nedokučivi Bog iza svega stoji. I nije na nama da shvatimo, jer i onako ne možemo shvatiti, zašto želimo i zašto nam samo jedna molitva iz srca navire - htjeli mi to ili ne htjeli - prešutjeli je, ili je iz bogobojaznosti zatomili. Ona je tu, dok je i ljubav tu. Sve ako i želiš što ne bi trebala željeti, dok ne spoznaš da to doista ne želiš - ti željeti ne možeš prestati. Sve ako i voliš kog ne bi trebala voljeti, dok voliš - ti izbora nemaš nego voljeti. Tako je i s molitvom: moraš moliti ono što ti srce moli, makar ti takve molitve izgledale apsurdne.

I znaj da pred Bogom uvijek imaš izgovor: ako je uslišanje ove molitve nemoguće - onda je i ova ljubav koju si u meni probudio isto tako nemoguća. A to je već njegov problem. Reci mu da u tvom srcu ljubav ugasi, i neka te sjećanjem na nju ne muči, ili neka je samim sobom nadomjesti - ako želi da za uslišanje ne moliš.

Moli ti, može on. On koji vrti sudbine ljudske, koji stvara iz ničeg sve, koji pretvara sebe u kruh - kako ne bi mogao ono što nama nije moguće. U ostalom on želi da moliš i ne sustaneš - samim time što tvoja želja i ljubav ne sustaju.

Od kud bi ti mogla znati što je za tvoje dobro?
I što bi to zapravo značilo prepustiti da bude njegova volja?
On koji to jedini zna,
nek od riječi tvojih molitava sastavi sebi onu koju od tebe očekuje.

Ti se tek pobrini da ga opskrbiš dovoljnom količinom, i dostatno žarkom. I s pravom očekuj da ti neće oduzeti ono za što si molila, osim ako ti ne da više nego si molila. I naravno, osvjedočenje da si to zaista dobila, i spoznaju da se doista radi o višem.
Idemo sažeti:

od Boga se može izmoliti nečija ljubav dokle god tog nekog volimo.

Biram hod !!

"Ja sam Put i Istina i Život!" (Iv 14,6)

Tumaram bez cilja, misao tupa.
Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:
- Gospode, gdje se nalazim? U pustinji?
- U pustinji!
- Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?
- Hodeći!
- Zar i padajući? - Da, i padajući i posrćući i puzeći…
- A izranjenost mojih nogu?
- Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag. Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.
- Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?
- Hodeći, nikako drugačije. Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći. Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
- A što s mojom umornošću? Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.
- Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put. Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…
- A noć, divlje zvijeri, utvare?…
- Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost. Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš. To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…
- Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću. I pustinju i tmine i strah biram. Biram sve što vodi k Tebi:
makar izgledalo da nikakva smisla nema
makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru
makar mrklina bila tamna kao grijeh
makar sve izgledalo privid…
Biram hod!!!
Jer Ti si u Hodu - k meni,
A ja u hodu - k Tebi !!!

Zašto ti treba prijatelj ?

POTICAJ

Zato, tješite jedni druge i potičite jedan drugoga na dobro, kao što i činite!

I Solunjanima 5,11

Oblikovani smo riječju onih koji nas vole ili onih koji nas ne vole. I oblikovani smo riječju onih koji nam čak ne znaju niti ime. Čovječanstvo u svom srcu žudi za ljubavlju i prihvaćanjem, i ponekad jednostavna riječ ohrabrenja može napraviti ogroman utjecaj.

Lako je sipati riječi obeshrabrenja ili uništavati tuđe snove i entuzijazam. Svijet je ispunjen obeshrabrujućim riječima i ljudima. Stoga i Pavao piše kršćanima, ohrabrujte jedni druge, potičite.

Često riječ hvale i zahvale za učinjeno, podiže i potiče čovjeka na dobro. Blagoslovljen je čovjek koji govori takve riječi.

Što je točno poticaj, ohrabrenje?

Po definiciji znači dati nekome sigurnost, podići mu nadu, pomoći poticajnim savjetom, promovirati i stimulirati, učvrstiti, ojačati čovjeka…

Naše riječi imaju mogućnost i ohrabriti i obeshrabriti. Svaki put kada progovorimo, nalazimo se pred izborom koju riječ želimo pustiti niz svoja usta. Zanimljivo je da hebrejska riječ za usta, peh, često se prevodi sa riječju rub, ivica, oštrica . Poput noža, jezik je oštrica koja se može koristiti na izgradnju ili uništenje.

evangelina

Šalica

Neki čovjek, ljubitelj starina, u malenoj kineskoj trgovini opazio prekrasnu šalicu za čaj i ne odolivši, uzeo je u ruke da je pogleda. Odjednom šalica progovori ...
Znaš, nisam ja uvijek bila šalica za čaj. Bilo je vrijeme kada sam bila glina.
Moj me je gospodar uzeo i valjao me ... mijesio, okretao ponovno ... i ponovno... i ponovno.
Viknula sam: Ostavi me na miru! Ali on se samo nasmiješio i odgovorio: Ne još!
Onda me je smjestio na lončarsko kolo ... rekla je šalica za čaj.
Odjednom sam se vrtjela okolo ... i okolo ... i okolo.
Prestani ... imam vrtoglavicu! - vrisnula sam.
Gospodar je samo klimnuo glavom i rekao: Ne još!
Tada me je stavio u pećnicu ... nikada nisam osjećala toliku vrućinu.
Pitala sam se zašto me želi spaliti ... i vikala sam ... i kucala na vrata.
Mogla sam ga vidjeti kroz otvor ... i mogla sam čitati sa njegovih usana dok je klimao glavom: Ne još!
Napokon su se vrata otvorila ... uzdahnula sam!
Stavio me je na policu ... i počela sam se hladiti. Tako ... to je već bolje, rekla sam.
Tada me je odjednom očetkao ... i cijelu me prebojio.
Pare su bile strašne ... i mislila sam da ću umrijeti: Prestani ... prestani! plakala sam.
Samo je klimnuo. Ne još!
Tada me odjednom vrati nazad u pećnicu ... ne onu prvu ... već dva puta topliju.
Znala sam da ću se ugušiti. Preklinjala sam ... molila ... vriskala ... plakala.
Cijelo vrijeme mogla sam ga vidjeti kroz otvor ... kako klima i govori: Ne još!
Tada sam znala da nema nade ... i da nikada neću uspjeti.
Bila sam spremna odustati. Ali vrata su se otvorila ... i on me uzeo ... i smjestio na policu.
Nakon sat vremena ... dodao mi je ogledalo i rekao: Pogledaj se.
I jesam ... i rekla sam: Pa to nisam ja ... to ne mogu biti ja! Pa ja sam prekrasna!
Želim da znaš, tada je on rekao,
znam da te je boljelo dok sam te mijesio i oblikovao ... ali da sam te ostavio ... osušila bi se.
Znam da sam ti uzrokovao vrtoglavicu dok sam te vrtio na kotaču ... ali da sam stao zdrobila bi se. Znam da je boljelo ... i da je bilo vruće i zagušljivo u pećnici ...
ali da te nisam stavio ondje ... slomila bi se.
Znam da su pare bile strašne kada sam te četkao ... i cijelu te obojio,
ali vidiš ... da to nisam učinio ... nikada ne bi očvrsnula. Ne bi bilo boje u tvom životu.
I da te nisam vratio u drugu pećnicu ... ne bi dugo poživjela ... lako bi se slupala.
Sada ... si ti završeni proizvod.
Sada ... si ono što sam imao na umu kada sam počeo sa tobom!

Poslužiti Božjoj ljubavi

Svaki se čovjek svojim dahom, svojim koracima upisuje u život. I koliko god se činilo da je svaki dah, svaki korak nalik ostalima, pa i istovjetan s njima, svatko od nas ispisuje jedinstven, neusporediv životni zapis. Pritom, premda se može činiti drukčije, nije presudna njegova dužina, njegova uočljivost. Jer dužina i uočljivost života podjednako može govoriti i za njega i protiv njega. Netko jednim svojim dahom može preobraziti život mnogih, netko i dugotrajnim disanjem, dugotrajnim koračanjem, zagubiti se u bljedilu.
Kažu da bi svatko trebao učiniti nešto od ovoga: roditi dijete, posaditi drvo ili napisati knjigu. Ali, začudo, sve je to moguće učiniti bez srca. Srećom, jer i dijete i drvo imaju svoj život, svoje srce, oni mogu poći svojim putom, izboriti se za sebe, poslužiti ljubavi. S knjigom nije nužno tako, jer knjiga može biti prazna, mrtva u sebi: umnožena ispraznost.
Ima ljudi koji za svoga života rode dijete, posade stablo i napišu knjigu – i prođu mimo života. Ima i onih koji, stjecajem okolnosti, ne učine ništa od toga, a za svoga života silno osnaže ljubav.
Život ima svoju logiku, katkad donekle predvidivu, nerijetko posve nepredvidivu. I teško je unaprijed reći što će čemu poslužiti. No sigurno je: život čezne za izvornošću, a ona se redovito izriče i potvrđuje ljubavlju. I nema života koji bi bio uzaludan, koji bi jednostavno iščeznuo kao da ga nije ni bilo. Ni onaj najskromniji život, život kojega je postojano dopadao osjenjen prostor, koji se naizgled ni po čemu nije potvrdio, Božji je govor čovjeku. Čovjekov govor Bogu.
I koliko god posvuda tražili smisao života, on se ostvaruje samo u jednome: pridodati se Božjoj ljubavi. Poslužiti joj. Sav smisao je u tome.
Čovjek u nekim trenucima može iskusiti da je poslužio Božjoj ljubavi. U nekim, pak, trenucima bolno otkriva da joj se uskratio. Da joj se izmakao.
Ima trenutaka, mnogo, mnogo više nego što znamo, kad poslužimo ljubavi, a da toga nismo ni svjesni. Poslužimo joj za svoga vremena, a i poslije njega. Neka jednostavna usputna riječ, neki pogled, dodir u prolazu, ili – jednostavno – postojanost, pokrene tolike novosti, potakne tolike snage. Mi nastavimo dalje nesvjesni života koji se i po nama obilno razlijeva. Umnaža.
Ne, nije potrebno znati sve kako smo poslužili Božjoj ljubavi. Potrebno je samo živjeti s povjerenjem u nju, sa spremnošću da budemo ljudi.
I posve je dovoljno u neki blagoslovljeni trenutak iskusiti da je naša duša u nama Božjom ljubavlju zagrljena. Da nam je zagrljena i u dušama drugih. I da se sve, baš sve zbiva u Božjem zagrljaju. I kada minu vjekovi, i kad se izmijene mnogi naraštaji, svi, baš svi, nastavljaju živjeti u Božjem zagrljaju. I nema nikoga tko taj zagrljaj ne bi dopunio svojim životom.

A kad napustimo ove naše zemne putove, naš će blagoslov, Božjom ljubavlju natopljen, pratiti mnoge i na njihovim putovima i na njihovim stranputicama. Jednako kao što se i nama danas to događa.

Stjepan LICE

TAKO MOĆNO ORUŽJE

Smrt i život u vlasti su jeziku,
a tko ga miluje, jede od ploda njegova.

Izreke 18,21

„U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ (Postanak 1,1) Kada je Bog stvarao svijet, ispunio je mora životom i nebo stvorenjima, kada je stvorio zvijezde da sjaje noću i smjestio sunce i mjesec da razdvajaju dan od noći, učinio je to s riječju.

I reče Bog: "Neka bude svjetlost!"… I reče Bog: "Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!"… I reče Bog: "Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!"… I reče Bog: "Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom, stablima plodonosnim, koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme… I reče Bog: "Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!" …

I reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!"

Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova…. Jer on reče - i sve postade, naredi - i sve se stvori.

Psalam 33

Nevjerojatno i čudesno je da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. Da je upravo nama dao taj moćni alat. Govor. Riječ. Naše riječi imaju stvaralački potencijal. One mogu stvoriti dobro, podići čovjeka, utješiti, razveseliti, olakšati, potaknuti, donijeti riječ ozdravljenja, riječ nade, Istinu, lijek za ranjeni svijet. Riječi su najsnažnija snaga u svemiru i nevjerojatno je da je nama Bog povjerio takvu snagu.

Pitanje je, kako ćete koristiti taj predivni i snažni dar od Boga?

Da li ćete s njime donositi život ili smrt? Potporu i poticaj ili kritiku i razaranje?

Obratite pažnju na ono što govorite, jer vaša riječi donose život u tuđe živote ili smrt… glupane, budalo, prokleti… i još puno gorih riječi ubijaju i razaraju i one kojima su poslane, ali i one koji ih šalju.

Oče moj, zadivljena sam što si upravo meni povjerio tako snažno oružje… riječi. Molim te da riječi koje koristim budu u Tvojoj službi. Da izgrađuju i podižu, da blagoslivljaju i ozdravljaju, da donose mir i radost. U Isusovom imenu, Amen.

DALEKA PUČINA

„Kada dovrši pouku, reče Šimunu:
"Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov."

Luka 5,4

Šimun Petar je ribario u poznatim vodama – mjestima gdje je bio siguran, i očekivao uspjeh, gdje je već puno puta bio. I drugi su ribarili s njim. On je mogao ostati u poznatim vodama, nastavljajući misliti i činiti što i svi drugi. Ali, Isus je izazvao Petra da razmišlja drugačije, zauzme potpuno drugačiji stav, i da Ga slijedi na mjesto gdje nikada prije nije bio.

Isus je želio da Petar osjeti blagoslov koji je moguć samo u Kraljevstvu Božjem. Ne samo zadovoljavajući rezultat, već obilje žetve. Ne samo uobičajeno, „normalno“, već neuobičajeno. Isus je želio za Petra život ispunjen čudima.

To je značilo izaći na pučinu. Petar je trebao iskoračiti izvan svojih ograničenja u mišljenju, iskustvu, i očekivanju. Trebao je uči u svijet vjere. Vjerovati Bogu na svakom koraku. Zbog Petrovog izbora da vjeruje Isusu i odlaska na pučinu, našao se u iskustvu obilatog ulova kojeg nije mogao niti sanjati.

Zapitajte se da li se zadovoljavate samo s malim, normalnim, prosječnim, uobičajenim? Ili želite iskusiti neobično? Puninu Božjeg Kraljevstva?

U Božjem Kraljevstvu je dubina istine, i daleko većih blagoslova,... puno više sile... i pomazanja, i čuda, koje biste mogli sanjati. Ali, trebate biti spremni napustiti „obično“, tradicionalno, ograničeno, poznato, i slijediti Krista. Trebate biti spremni, kada Isus kaže, „Izvezi na pučinu“, da to stvarno i učinite.

Koliko ste spremni vjerovati Bogu? Koliko daleko ste spremni ići?

evangelina

Vrijeme za Boga

Gospodin me pozvao jednoga dana jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh:
- Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići baš sad jer imam puno obaveza, zauzeta sam.
- Dobro, ali gdje da nađem spremnu osobu? Mislio sam da sam vidio tvoje ime na popisu raspoloživih osoba.
- Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo.
- Kao na primjer - upita On.
- Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da…
- Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena.
Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze.
Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti . Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala se u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta.
U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača.
Upravo tada sam čula da me netko zove.
- Gospodine, jesi li to Ti?
- Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o…
Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga:
- Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati.
Gospodin me prekide u mom ludom govoru:
- Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja.
Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh:
- Gospodine, pošalji me, ići ću.

SOBA

U nekom stanju, između sna i jave, našao sam se u sobi. Tamo nije bilo ničega osim zida ispunjenog karticama kao onima iz knjižnica na kojima je pisalo sve što se nudi, poredano abecednim redom i tematski. Ali ti kartotečni ormari koji su sezali od poda do stropa, izdesna nalijevo dokud je sezao pogled, imali su na sebi sasvim drugačije natpise. Kad sam se približio zidu, pogled mi je pao na pretinac na kojemu je pisalo :"LJUDI KOJE SAM VOLIO". Otvorio sam pretinac i počeo prelistavati kartice. Bilo mi je poznato svako ime, ali brzo sam zatvorio taj pretinac. Odjednom sam shvatio gdje sam! Ta soba sa svim tim kartotečnim ormarima sadržavala je savršen sustav u kojemu je bila zapisana svaka pojedinost moga života. Svaki trenutak moga života bio je točno zabilježen; i velika i mala djela. Moje vlastito pamćenje nikad ne bi moglo pohraniti sve te informacije.
Prožimalo me čuđenje i radoznalost, pomješano sa strahom dok sam nasumce otvarao ormare i pretraživao njihov sadržaj. Neki su me obradovali i podsjetili na lijepa vremena. Drugi su u meni izazivali sram, pa i samo gađenje, tako jako da sam pogledao preko ramena da vidim promatra li me tko. Natpisi su varirali od sasvim običnih svakodnevnih situacija, sve do neobičnih poput "KNJIGE KOJE SAM PROČITAO"; "LAŽI KOJE SAM IZREKAO", "UTJEHU KOJU SAM PRUŽIO", "STVARI KOJE SAM NAPRAVIO U LJUTNJI".

Zapanjila me količina stvari koje sam u životu napravio ili propustio učiniti. Zar je moguće da sam te tisuće kartica ispisao u 17 godina svoga života?! No, svaka je kartica potvrđivala istinu. Svaka je kartica bila ispisana mojim rukopisom. Na svakoj je kartici stajao moj potpis.
Stigao sam do pretinca sa natpisom "POŽUDNE MISLI"; i osjetio drhtaj kroz cijelo tijelo. Obuzeo me osjećaj poniženja i bijesa jer sam se uvjerio da su i takvi trenutci detaljno pohranjeni! Nitko ne smije vidjeti te kartice! Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ih uništiti!"

Uzeo sam pretinac polako iz ormara i bacio na pod- nijedna kartica nije ispala. Pokušao sam ih podrapati, ali bezuspješno. Ugurao sam pretinac na svoje mjesto.

A onda sam ugledao pretinac na kojemu je pisao "LJUDI KOJIMA SAM PRENIO EVANĐELJE". Ručka je bila svjetlija od ostalih, skoro nekorištena. Povukao sam ručku, a unutra je bilo tako malo kartica. Počeo sam jecati, tijelo mi se treslo od plača i boli, pao sam na koljena i zavapio :"Nitko ne smije saznati za tu sobu! Moram ju zaključati i sakriti ključ!"

Tada sam uplakanih očiju pogledao gore i ugledao Ga kako ulazi u sobu. Ne, samo On ne! Bilo tko, samo ne Isus! Bespomoćno sam Ga promatrao kako otvara ormare i čita kartice. Nisam mogao dočekati Njegovu reakciju. U tim trenutcima dok sam Ga promatrao, na licu sam mu vidio takvu žalost da me probadalo u srce. Intuitivno je prišao najgornjem ormaru. Zašto je morao pročitati svaku karticu?
Konačno se okrenuo prema meni i tužno me pogledao. Sagnuo sam glavu, sakrio lice i gorko zaplakao. Prišao mi je i zagrlio me. Mogao je toliko toga reći, ali nije rekao ni jednu riječ. Samo je sa mnom zaplakao. Onda je ustao i vratio se do zida ispunjenog ormarima. Počevši od jednog kraja sobe, otvarao je ormar za ormarom i na svakoj kartici ispisivao svoje ime preko mojega.

"Ne!"- povikao sam i potrčao prema Njemu. Sve što sam uspio izgovoriti bilo je "NE, NE!", dok sam Mu uzimao kartice iz ruku. Njegovo ime nije smjelo pisati na tim karticama.
No, ono je pisalo crvenim slovima, tako snažno, tako živo. Ime "ISUS" prekrivalo je moje ime. Bilo je ispisano krvlju. Nježno je ponovno uzeo karticu. Tužno se osmjehnuo i u trenu potpisao sve kartice. Začuo sam kako se zatvara zadnji ormar i kako se vraća k meni. Položio je svoje ruke na moja ramena i rekao :"SVRŠENO JE!"

BRIAN KEITH MOORE ( umro je nekoliko sati nakon što je napisao ovaj tekst, da budemo poruka nama svima)

Odmor

Život, a zasigurno i godišnji odmor, nisu tekuća vrpca gdje nam se propisuje što ćemo raditi. Stoga predlažem, radi ono što te veseli. Smanji tempo, iziđi i potraži mjesto tišine. Upravo u vremenu tišine nalaze se trenuci divnih radosti života koji su se u buci i stresu izgubili. U dubokoj tišini čovjek se najviše približava izvoru ljubavi, gdje bez želje i riječi pronalazi sreću. Nema čovjeka koji nije iskusio čežnju biti osamljen i onoga koji nije zaželio biti u društvu s drugim. Istu sudbinu podijelio je i Isus. Oni koji su bili s njim zapisali su: "Povuče se lađom na samotno mjesto, u osamu". Osama je mjesto koje danas ljude straši. Ono zvuči kao prijetnja. Čini se kao da čovjek ne može biti sam niti na trenutak. Ako se to i dogodi, odmah se uzima u ruke mobitel i po njemu ulazi u tuđi život. Pritisne se dugme na radiju da netko progovori pod krovom ili pali TV da se pojavi netko makar na ekranu. Samo ne biti sam. Postavlja se pitanje: zašto čovjek bježi od samog sebe? Nema želje susresti samog sebe. A ipak, biti sa sobom nije tako loše. Na jednom zidu u Rimu stoji zapisano: "O beata solitudo, o sola beatitudo. - O blažena samoća, o sama blaženosti!" Isus se povlačio u samoću. Provodio je noć u molitvi razgovarajući sa svojim Ocem. Pronalazio trenutke odmora od napornoga dana među ljudima. Pozivao učenike da se odmore. Odmor i osama su blagoslov. Trenutak susreta sa samim sobom i s drugim. Šutnja u kojoj čovjek moli zapravo je razgovor, a osama u kojoj je čovjek s Bogom je druženje.

Bog naziva proroka Daniela "čovjekom čežnji". Što će reći: čovjek koji čezne, ali moguće je i u zrcalu gledati i nadalje naznačiti: Daniel je čovjek za kojim Bog čezne. Ova dva čina nisu u suprotnosti već se nalaze u međusobnom isprepletanju. Daniel je čovjek koji čezne i čovjek za kojim Bog čezne. Ako Bog čezne za čovjekom, a čovjek je Božja slika, Bogu sličan, onda je dobro da i čovjek čezne za čovjekom, da bude sličan Bogu koji čezne za čovjekom. Rekao bi dr. Ivan Golub: "Svaki je čovjek Daniel!" Čežnja je žudnja za blizinom. Hod u susret. Koraci prema nekomu. Čežnja je čovjek koji nestrpljivo hrli prema vječnosti. Čežnja su ruke otvorene za bližnjega. Čežnja su oči usmjerene prema stvorenjima kako bi otkrile lice sakrivenoga. Čežnja je molitva za susret ljubavi.

ZDRAVKO TUBA

Odmor

Bog mijenja tvoj život

Bog može promijeniti tvoj i moj život u trenutku.
Mnogi ljudi se boje poraza i ismijavanja i zbog toga ne iskoračuju hrabro da preuzmu neki izazov.
Sjeti se, Bog se nikada neće smijati tebi zato što si iskoračio i imao povjerenje u Njega. On je zapravo suprotno od toga - On te nagrađuje što se uzdaš u Njega. Bog svaki izazov gleda kao pobjedu. Kada iskoračiš u vjeri, Bog otvara vrata.
ŠTO GOD DA SU RAZOČARENJA PROŠLOSTI ILI PREPREKE NA TVOM PUTU, JA TE ŽELIM OHRABRITI DA IDEŠ NAPRIJED! NASTAVI KORAČATI U VJERI, NASTAVI RADITI ONO ŠTO ZNAŠ DA BOG ŽELI DA RADIŠ.
Ako padneš, nemoj ostati dolje. Ustani sa još većom sigurnošću. Nemoj usmjeravati svoj pogled na greške i promašaje.
Naš Bog je Bog oproštene prošlosti, iznenadnih pojava i novih početaka. Ne dozvoli da neprijatelj ukrade tvoju nadu.
Jedan dodir Gospodnje sile može iscijeliti tvoje tijelo.
Jedan dodir Njegove naklonosti može poboljšati tvoje odnose, obnoviti tvoje financije...promijeniti tvoj život....samo jedan Njegov dodir.
Napravi put kojim će čudo doći...kada čekaš sa ispravnim stavom srca onda pripremaš put za čuda. Kada čekaš sa iščekivanjem u svom srcu, ti pripremaš put da se Bog iznenada pojavi.
Ako se pitaš: "Koliko dugo moram čekati?" - to ja ne znam, samo Bog zna. Ali ono što znam je da ako čekaš sa vjerom i iščekivanjem, Bog će to ostvariti u savršeno vrijeme.
Nauči biti "zarobljenik nade" -svako jutro ustani znajući da danas može biti dan kada će se Gospodin iznenada pojaviti i sve okrenuti u tvoju korist.
Ako napraviš tu odluku, onda bez obzira što dolazi protiv tebe, ti ćeš se kretati naprijed u vjeri, pouzdajući se u pobjedu Gospodnju u svakom području tvoga života.
Tvoji neprijatelji su možda jaki, ali Bog je svemoćan. On je Bog "iznenađenja".
On je to učinio za svoje apostole u Gornjoj sobi, On je to učinio za Pavla na putu za Damask, On je to učinio za Pavla i Silu u zatvorskoj ćeliji.

Bog će to učiniti i za tebe!

Neka te Bog obilno blagoslovi dok se pouzdaješ u Njega.
Vjerujem da Bog ima najbolje za tebe!

Kako izgleda vjera u ranoj mladosti

od 13. do 18. godine života? Svećenici se čude kad nedjeljom primijete da u crkvi više nema onih četa prvopričesnika i krizmanika, ima ih samo sasvim neznatan broj. Što je uzrok tomu? - Djeca u osnov. školi ne znaju svoj unutarnji život ni za unutarnji život drugih, ne znaju za svoje nagone i motive svoga ponašanja. Njih zanimaju samo izvanjske činjenice a ne unutarnji pokretači tih činjenica koji su njima nepoznati. Ali već u 13. godini života s nastupom puberteta događaju se i u tijelu i u osjećajnom životu mladih ljudi velike promjene. Tada počinju primjećivati svoj unutarnji svijet i zanimati se za misli i osjećaje drugih ljudi, javljaju se prve veze, dugi razgovori, prijateljstva i ljubavi. Sada sve to postaje toliko zanimljivo da se Bog potiskuje u pozadinu. Ali ima još nešto veoma važno. U to doba mladi traže neki ideal koji bi nasljedovali. Mogu to biti i roditelji, učitelji, ali i oni koje mediji i ulica veličaju. Nažalost, mogu to biti i kriminalci, drogeraši, revolucionari. Da bi ga se upropastilo, često je dovoljno reći mladom čovjeku: "Ako si pravi dečko, učini to i to, ili probaj to i to." Sada se pitamo: gdje su oni koji proživljavaju svoju vjeru tako da bi mladimo mogli biti privlačni? Što mladi nalaze kod svojih djedova i baka, kod svojih roditelja? Vrlo često vjeru bez idealizma i oduševljenja, vjeru punu straha i mnogih obveza. Može se dogoditi i to da ideal mladih, neki učitelj ili sportaš, čak znanstvenik, ne drži ništa do vjere, pa onda nije nikakvo čudo da će je zanemariti i oni koji u njima vide svoj ideal za nasljedovanje. Vjera se pali od vjere a vjeru može upalili onaj čija je vjera živa i zrela.

Sva naša uskrsnuća

Korizma je katarza, pročišćenje, mukotrpan put koji treba prevaliti do Uskrsa.
Treba biti iskren prema sebi da bi preobrazba uopće započela. Treba reći:
« Nisam bio u pravu, a tražio sam da moja riječ bude najglasnija; bio sam sebičan, a tvrdo vjerovao da dajem od sebe sve; tražio sam smisao u visinama, a slijep u prolazu okrznuo tisuće ljudskih stvorenja čija me se sudbina, uostalom, nije ticala…»
Kako sam sitan i nesiguran, ovisan o jutru i večeri, vjetru i kiši, mjesecu i suncu! Kako sam plašljiv i kako neznatna sitnica može zaustaviti moju najčvršću namjeru!
« Takvi smo: neke male sigurnosti i brdo nesigurnosti. Ujutro vidimo jasno, u podne sumnjamo, a uvečer je sve tamno « ( I. Larranaga: Marijina šutnja )
Razmiče se zavjesa - jedna, druga, peta… Ruši se zid: glineni, kameni, čelični… Svjetlo Istine sada se već naslućuje. Oslobođeni nepotrebnog, razgolićeni do srca. Razgolićeni do duše! Duša ima miris ljubičice nakon proljetnog pljuska koji opere svu prljavštinu svijeta. Prljavštinu misli, riječi, djela. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh… I propusti streme Nebu čežnjom izgubljena sina… Ja sam samo čovjek, samo slabi čovjek. Potrebni su mi drugi ljudi. Potreban mi je Spasitelj.
Gdje si, moj Spasitelju? Ti, čije je sveto ime povlačeno po sudovima samo zbog učinjena dobra. Ti, čije je blago lice jarilo bijesnu svjetinu, čije su bose, prašnjave noge mjerile pute Golgote, a nježni se dlanovi kvrčili grčevima od čavala… Gdje je taj suzni molećivi pogled usmjeren visinama k Ocu, onaj koji i u najtežim mukama nepokolebljivo vapi da budemo shvaćeni i da nam sve, baš sve što smo učinili u nesavršenosti svoje ljudske prirode, bude oprošteno?
Znate li zašto ovih korizmenih dana osjećamo žalost? Prisjećamo se svega što je prethodilo Uskrsu. Želimo iskazati žaljenje što mnogi ljudi nekog davnog, Kristova doba nisu pokazali sažaljenja niti milosti. Ujedno je to i žaljenje na nas same koji još uvijek često ne uspijevamo svladati u sebi porive crnila i zla.
Uskrs. Buđenje prirode i buđenje čovjeka. Po tko zna koji put jasno nam je da ništa nije slučajno i da je sve oko nas, pa i mi sami, dio jedne grandiozne, savršene režije, plana Ljubavi. Zrak postaje blagi melem za živote biljaka i životinja ranjene zimom. Sunce radoznalo izviruje iza pamučastih oblaka rasipljući raskoš svijetom… Bude se zaspali jaglaci, istrčavaju probuđeni mravi, zaživka mladi vrabac u prolistaloj krošnji… priroda je uskrsnula!
A ljudi, kako to uskrsnu ljudi?
Više puta svakodnevno, tko zna koliko puta godišnje…
Nebrojeno puta u životu u čovjeku nešto umire, a nešto se ponovno rodi. Umire povjerenje u prijatelja koji nas je « ostavio na cjedilu «, ljubav za osobu koja nas je napustila, umire vjera u svoje mogućnosti da svladamo određenu prepreku, nada da će se pojaviti netko tko će nas konačno razumjeti.
Uskrsnuti ponovno može sve to, nebrojeno puta. Život je izmjena umrlih i uskrslih trenutaka i zato ni u čijem životu nema mjesta malodušnosti niti očajanju, nevjerici.
Kao što oblik kruga čuva savršenstvo ponovnog povratka na ishodišnu točku ( kako su znakovite i naizgled beznačajne sitnice! ), tako i ljudski život brani savršenstvo svojega Tvorca. Ako sam posrnuo, ako sam pao - ustat ću i nastaviti dalje, zreliji za jedan osjećaj, bogatiji za jedno, ma i nevoljko iskustvo! Nevolja ne može potrajati, upravo kao što ne može vječno trajati jesenji tmuran dan. Nebo ima svoje sunce, lice ima svoj osmijeh. Jednom nas je netko volio toliko da nam je unaprijed oprošteno i da će nam osmijeh ostati u trajnom vlasništvu.
Teški kameni blok posve je odmaknut od ulaza u tamnu prostoriju. Stražari su se u panici ustrčali: kako se moglo dogoditi, kada se nisu maknuli s mjesta čitavo vrijeme? Pa ipak, nedvojbeno je, nepobitno - grob je prazan! Isus je uskrsnuo!
Nema tako teškoga kamena koji bi zauvijek zarobio ljudsku dušu.

Ivanka Brađašević

Dani u tjednu


klikni sliku

Ponedjeljak: dan pranja

Gospodine, pomozi mi oprati se od svoga egoizma i taštine, kako bih ti mogla služiti u savršenoj poniznosti cijeli ovaj tjedan koji započinjem.

Utorak: dan peglanja

Gospodine, pomozi mi ispeglati sve bore mojih predrasuda koje sam godinama nakupila, kako bih mogla vidjeti ljepotu u drugima!

Srijeda: dan krpanja

Gospodine, pomozi mi krpanjem popraviti moj način postojanja kako ne bih bila loš primjer drugima!

Četvrtak: dan čišćenja

Gospodine, pomozi mi otkriti i pročistiti brojne pukotine skrivene u mome srcu!

Petak: dan osvajanja

O Bože, molim te milost kako bih mudro postigla vječnu sreću za sebe i sve one koji čeznu za tvojom ljubavlju!

Subota: dan kuhanja

Gospodine, pomozi mi kuhati u velikoj posudi bratske i sestrinske ljubavi, i poslužiti je slatkim kruhom ljudske dobrote!

Nedjelja: dan Gospodnji!

Oče, svoju sam kuću pripremila za tebe…
Molim te, uđi u moje srce, jer ti si moj najdraži gost!
Pomozi mi ovaj dan i ostatak svoga života proživjeti u tvojoj nazočnosti!

Autor nepoznat

Sijati sjeme za vječnost

Proljeće je. Kiša natapa zemlju plodnim kapima, a sjemenje klija od te punine. Cvijeće je počelo oblačiti krošnje. Kupčići cvijeća radosno pjevaju pjesmu proljeća. Pjesma je to života i radosti u jednostavnosti njihova postojanja. Mi često ne cijenimo sijanje sjemena, ćak i kada je sjeme dobro. U doba instant proizvoda previše smo nestrpljivi čekati na njihov rast. Znam da ja ponekad jesam. No, nedavno sam se sjetila kako je u mom djetinjstvu moja teta posijala sjeme vjere u mene koje je dugo čekalo da počne rasti. Čini se da je ipak dobro sijati sjeme, dobro je biti strpljiv dok čekamo da to sjeme izraste.
Moje djetinjstvo nije bilo okarakterizirano odlascima u crkvu, kao sto je bilo nekima od vas. Ja nisam odrastala u "vjerskom okružju". Kao dijete skoro ništa nisam znala o Bogu. Jedino čega se sjećam je kako mi je teta Ana pričala o Bogu, kako je stvorio svijet. Sa mnom je ostao osjećaj udivljenja o nekome koga nisam znala ali me jako počeo zanimati. Obično bi mi rekla da o tome ne pričam s roditeljima, te priče su bile naša tajna. Možete si samo zamisliti koliko djeca vole tajne! To mi je samo pomoglo raspirjati maštu i znatiželju. Teta Ana je bila pravi pripovjedač, svi smo uživali slušati njene priče. Ona je bila jedna od osoba koje su utjecale na moju ljubav prema pričama i bajkama. Mora da su te priče utjecale tako da sam od vrlo ranog djetinjstva čeznula za Bogom i crkvom, iako nisam razumjela za cime čezne. Moja teta je posadila sjeme u mene. Proslo je mnogo godina prije nego li je to sjeme pokazalo pa i malu klicu. Dugo je bilo pod zemljom, nevidljivo. Božja strpljivost me ponekad baš zadivljuje. Bog nije požurivao rast tog sjemena, kao niti rast drugih sjemenja koje je posijao u mene kroz godine. Posadio je sjeme i čekao na povoljno vrijeme za rast.
No s druge strane, to ne znači da ja imam tu strpljivost. Ja često nisam zadovoljna samo sa sijanjem sjemena. Ja bih htjela vidjeti više od sjemena koje duboko u zemlji - umire. Da, Isus je rekao da sjeme mora prvo umrijeti da bi pružilo obilat plod. Sjeme i njegova "smrt" utječu na promjenu naše perspektive jer način na koji gledamo i razumijemo svijet biva izazvan u prispodobi o sjemenu i njegovoj smrti. Ono što je maleno vrijedno je Gospodinu. Svako sjeme ljubavi dragocjeno je u Božjim očima. Trebali bismo nastaviti sijati sjeme i nikada se ne umoriti činiti to nanovo. Često nećemo vidjeti plod onoliko brzo koliko bismo htjeli, no ako sijemo s povjerenju u Gospodina košare će nam biti pune. Ili će drugi za nama kupiti te plodove. Rad na njivi Božjoj je poziv zajednice, a ne samački pothvat. Doista, ponekad jedino što ćemo imati ponuditi Bogu biti će sjeme, naizgled možda malo i beznačajno. Ipak, možemo biti sigurni da će Bog umnožiti kao što je učinio s onih nekoliko kruhova i riba da bi nahranio mnoštvo. Gospodin umnaža. Na kraju, klijanje i rast sjemena je Božji posao. Mi smo samo asistenti. Nemojmo se, dakle, umoriti sijati sjemenja ljubavi koja će imati vječne plodove. Ako sjeme raste za vječnost možda neće biti na isti način biti vidljivo u našem vremenu, jer nebeski rast je rast u dubinu, dok je zemaljski rast u visinu. Kako god, nemojmo se brinuti kako što raste, na nama je da budemo ustrajni i predani u sijanju. Oni koji siju u ljubavi brat će plodove iz Božjih ruku. Sijanje i rast su dio puta koji zahtjeva predanje i vjeru u Božju providnost. Neka naše predanje bude odgovor na Božju milost.
Nemojmo se umoriti redovito prinositi sjeme ljubavi Bogu. Svako dobro sjeme Bogu je vrijedno. Štogod da dolazi iz ljubavi nikada nije premalo da bi bilo prinos za koji se nadamo da će procvjetati jednom, u proljeće.

Iva Beranek